Noćno vijeće

„Karahasan u Noćnom vijeću koristi elemente paraliterarnih žanrova, uzimajući obrazac detektivskog romana, kako bi se isprovocirala intelektualna, filozofska rasprava o ljudskom odveć ljudskom – rasprava o smislu žrtve i etičkoj odgovornosti koja se poziva na mogućnost izbora, a s onu stranu pravila, zakona, normi, koje sve skupa sačinjavaju ono što bi se moglo nazvati moralom. Investirajući u priču život, ne u biološkom nego u etičko-kulturalnom smislu, priča postaje legitiman medij procjenjivanja i ocjenjivanja samih likova, ali i društvene stvarnosti.

U nastojanju da se konsolidira vlastiti izgubljeni identitet/i, glavni junak romana, Simon Mihailović kroz esejističke pasaže i unutrašnje monologe prolazi uzduž i poprijeko kulturoloških granica, i iz pozicije marginalnog izmještenog subjekta, s druge strane moći, institucija i autoritativnog diskursa, pronalazi prostor vlastite kreacije identiteta u ljubavi, prijateljstvu, etičkoj brizi za drugog. Povratakom u prošlost, kako bi se kritički preispitala, i destrukcijom monumentalističkog koncepta povijesti kao teleološkog i linearnog slijeda, odriče se svaka vrsta utopijskog kolektivizma i rada na kolektivnom pamćenju, a pitanje narativnog identiteta postaje žarišno mjesto razlike između totalitaritarnog i demokratskog diskursa, postaje mjesto etičkog nagovora teksta.“
– Alma Denić-Grabić

„Ovde se čita mračna priča o čoveku koji nije mogao osetiti mržnju i nepoverenje i koji je doživeo neuspeh u svojoj ljubavi. Karahasan je uradio veličanstven posao u čuvanju sećanja na jednu odbačenu prošlost.“
– Anton Tusvaldner

„Karahasan virtuozno povezuje u jednom tkanju realistički precizne slike istorijskog trenutka s mitovima i strahovima, koji često nad ljudima imaju više moći nego svi istorijski provereni prikazi prošlosti.“
– Tobias Hejl

„Ali stvarno čudo ovog romana je vedrina svetog ludaka, koja stoji nasuprot krvavom mraku – jedna saglasnost s postojanjem, koja je zapadnome pripovedanju posve strana.“
– Rut Fihner