Savremene promene u narodnom govoru

Hoglandova neposrednost, živahnost njegovog kolokvijalnog, ali klinički preciznog izraza, njegova sposobnost da čitaoca već od prvog stiha uvuče u mehanizam svoje pjesme, pri čemu sa svakom novom strofom postepeno pojačava nivo naše pozornosti – sve to upućuje na jednu temeljnu karakteristiku povezanu s njegovim izvanrednim narativnim taktom, na onu „životvornu sposobnost za povezivanje” koju autor naziva glasom pjesnika.

Nije slučajno što Hoglandova definicija za pjesnika glasi „ranjeni građanin“. U istoimenom ogledu on piše kako zadatak pjesnika „za razliku od uloge dodijeljene većini nas, nije da prikrije ili zamaskira svoju ranjenost, već da je učini upadljivo očiglednom. Pjesnici su korisni društvu tačno u tolikoj mjeri do koje je njihovo iskustvo reprezentativno – reprezentativno i ubojito iskreno”. Upravo na tom pjesničkom području ispovijesti i brutalne emotivne iskrenosti koja zalazi duboko u psihu savremenog zapadnog čovjeka, autor ostavlja najjači utisak.

Hogland nas uz svoje diskretne poetičke nagovještaje neposredno podučava kako rigoroznije, ali i saosjećajnije, da sagledamo svijet oko sebe, i pokazuje na koji način možemo početi da odgonetamo tajanstvenu knjigu sopstva.
(iz pogovora Marije Bergman Pelikani)

Hoće li poslednji zvuk koji čujem
biti kap kap kap moje ironije koja kopni
nakon što je celog veka pametovala, i moje neverice koja se topi dok se približavam tlu, naginjući se da osmotrim cvetak što raste iz pukotine na trotoaru?