Deklaracija

Hard i Negri ne vjeruju da „Anđeo istorije“ nosi tek katastrofu za katastrofom i ma koliko situacija bila crna, oni upravo u zbivanjima 2011. godine vide mogućnost da se zaustavi dalja destrukcija i pustošnje u ime kapitala.

Na tragu jedne druge Benjaminove izreke, i oni su bliski ideji da „revolucije možda nisu vozovi istorije već trenutak u kojem čovječanstvo povlači kočnicu“. Kočnica koja je povučena 2011. godine od „Arapskog proljeća“ preko evropskog kontinekta pa do okupacije Voltstrita, nije uspjela zaustaviti voz koji juri kao da se ne obazire na upozorenje putnika, a nakon „pilule sreće“ koja je donijela kratkotrajnu ekstazu širom svijeta sad smo, nakon proljeća u zimi koja slogan „drugačiji svijet je moguć“ ponovo pretvara u ono što Englezi zovu wishful thinking (zamišlajnje koje je u raskoraku sa društvenom realnošću). Pa ipak Deklaracija Harda i Negrija ne daje samo obris pokreta i promjena izazvanih 2011. godine, već gleda u budućnost, služi kao putokaz koji umjesto odgovora– što ipak narav manifestira, postavlja pitanja. Pitanja čiji će odgovori doći tek na terenu.