Obnova pamćenja

„Svjedočenje o svjedocima”, kako autor vidi ovaj svoj zapis, nastalo je na ideji autora da humanizam mora da se suprotstavi zločinu, da u prolaznosti ljudskog života uvijek bivaju i trenuci koji imaju neprolaznu i dragocjenu vrijednost, zato što mogu da, u teško prozirnom mraku budućnosti i zbunjujućem haosu sadašnjosti, svijetle kao svjetlo u daljini koje zbunjenom umu i uzburkanim emocijama, mogu biti orijentir i tračak nade. Takvi trenuci, nada se autor, možda mogu otopiti led bezdušnosti, apatije, egoizma i obezljuđene banalne svakodnevnice. Ako se ne zapišu i nekako ne sačuvaju, takvi događaji i njihove vrednosti mogu da se pogube, kao dragulji koji su ispali iz prodrtog džepa. Čitalac će saznati da je ovaj zapis višeslojan i znakovit na više načina. U početku izgleda da je riječ o hronici nekoliko porodica i skicama životopisa nekoliko ličnosti, nastavlja se kao siže antičke ili hamletovske tragedije u kojoj akteri ne pripovjedaju, nego žive svoj moralni kredo bez obzira na žrtve i dileme od kojih niko ne pobježe.