Sinovi, kćeri

Novi roman Ivane Bodrožić donosi nam priču o zaključanosti; onoj društvenoj, obiteljskoj i intimnoj kroz tri perspektive. Kći je prikovana za bolnički krevet, a njen vidokrug sveden na milimetarsko vertikalno pomicanje zjenica. Ne može govoriti, ne može se pomaknuti, može se samo prisjećati svega što se dogodilo, s njim, s njom.Sin je zarobljen u vlastitom tijelu, ali spreman izdržati nerazumijevanje i najgora iživljavanja okoline kako bi mogao biti ono što jest. Majka nosi teret generacija koji joj onemogućava slobodno kretanje i jasan pogled, njena ljubav ubija kad želi spasiti. U takvom zada nom poretku uvjetovanom specifičnim društvenim okolnostima treba pronaći snage za promjenu kako bismo mogli živjeti slobodno. Ali dok u transgeneracijskom lancu nasilja i nerazumijevanja jedna osoba ne stekne dovoljno hrabrosti da ga prekine, nećemo se osloboditi prošlosti niti imati budućnost.Ovaj roman poziva nas da pokušamo razumjeti svoje ljubavi, svoje obitelji, kako bismo tu promjenu i učinili. Svaka knjiga Ivane Bodrožić događaj je za našu književnost, a njen novi roman “Sinovi, kćeri” bio bi novost bilo gdje na svijetu; tamo gdje piše zabranjeno, na mjestima koja se zaobilaze, Ivana tek počinje pisati i ide do kraja, do tajnih, najintimnijih kutaka, do zaključanog srca svih stvari i to radi s iznimnom lakoćom i ozbiljnošću. Po zahvatu epski, u načinu lirski, poetičan i polemičan, “Sinovi, kćeri” je roman o nama: kćerima i sinovima, onaj koji će se čitati, o kojem će se pisati i pričati – još dugo. – Olja Savičević Ivančević Tema ovog kompleksnog romana je što nam i kako nameće tijelo, spol s kojim se rađamo, tijelo koje se može pretvoriti u kavez koji društvo gradi oko nečijeg identiteta. Roman posvećen neslobodi i cijeni koju osoba plaća kad se odluči za slobodu – o visokoj cijeni drugosti – autorica ispisuje s nijansiranim psihološkim uvidom i senzibilnošću ozbiljne spisateljice. – Slavenka Drakulić