Vrtlog

U nov(ij)oj Pačarizovoj poeziji prepoznaju se izvjesne linije kontinuiteta, koje bi kroz njegovo pisanje perpetuirale od rani(ji)h pjesama, preko Sobnog nomada (2011) i knjige Oniričke pesme (2014), sve do Vrtloga koji je sada zinuo preda mnom i pred vama. Riječ je o konstantama na tematsko-motivskom planu, a pogotovo u ravni pjesničkog postupka. Primjerice, čini mi se da i nakon svih mijena i faza koje je Pačariz u proteklih petnaestak godina neizbježno prošao, njegova poezija u velikoj mjeri i dalje nastaje iz dviju disparatnih, ponekad i sukobljenih tendencija. Prva je narativna, utemeljena u „stvarnosnim“ kodovima i vođena ispovjednim impulsom, dok je subjekt koji progovara u njoj pripadajućim autobiografskim pjesmama jasno kodiran. Druga tendencija obilježena je ludičkim, nerijetko i nadrealističkim senzibilitetom, a svojim tonom uglavnom stoji u izrazitom kontrastu sa patosom narativno-ispovjednih pjesama… Dinko Kreho