Primjeri čojstva i junaštva

Marko Miljanov, srpski pisac iz Crne Gore, jedinstven je po tome što je naučio da piše tek u šestoj deceniji života, ali ga to nije sprečilo da se u istoriju srpske književnosti upiše jedinstvenim delom Primjeri čojstva i junaštva. Rodio se 1833. a umro 1901. godine.

Kako umijem tako klikujem Dragi brate Srbine, da si imâ prilike i da si gledâ junake, koje sam ja gledâ, nebi ti dalo srce mira doklen se ne bi ozvâ junacima koji veselo mru za svoje i svija nas pravo. Mene se ova zasluga sjajna čini, više no velikija gospodstvo, s kojim’ote svijetu da ugode, pa baš i od kaluđera u Svetu Goru, koji u samoću nosi gvozdeni lanac na golo tijelo i ugađa Bogu. Ja ne želim zlo kaluđeru, ni dâ Bog, no mi se čini da je mili’ Bogu koji na muke mre za njegovu pravdu, no da nosi lanac. U kratko, za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu ravdu, a to mi se čini grehota i šteta da se zaboravi.

Ali, rasudi, brate, je li pravo da se zaboravi sveti rad pravi’ junaka, a cvijeće i rosa, potočić, ljepota ženska, pjesma slavuja u lug, ma’ovina, magla i vazduh – ništa se ne zaboravi. I u pakao je doprlo pero, i pamet vješta stvara romane i česa nije… Piše se o glavarima i zapovjednicima, no Vule Neškov i Rade Mučin, s dostinom, nije bio glavar, ni cvijeće, ni slavuj! Pjevaj, o brate, o tome slobodno! O, brate, da znaš Vula i Rada, s družinom, što su činjeli, opisâ i’ bi prije drugoga. No, koliko više, da i’ ne natruniš poštenje, kao što je mnogima natrunjeno, a to kad mu pridaš, te od male slave učiniš veliku. Ako si Srbin, znadi da je šteta i pridavanje a ne koris’. Ako bi drugi čoek ovi rad primio, kojemu nije narod na muku, i on neka se čuva od pridjevaka, da ne uvrijedi poštenje. Ne znam drugo, no što mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem.
Vojvoda Marko Miljanov